U podgoričkom naselju Vrela Ribnička tvrde da su bez vode i struje bili tokom najdrastičnijih mjera u martu koje je NKT donijelo u cilju spriječavanja širenja zarazne bolesti

Mještanin podgoričkog naselja Vrela Ribnička Arsim Bajraj, otac četvoro maloljetne djece, kaže da on i njegovi sunarodnici dobro znaju šta je higijena, ali da nemaju uslova da istu upražnjavaju kako bi se zaštitili od zarazne bolesti.

– Kad nadležni kažu da peremo ruke, mi to znamo i bez njih, ali kako da peremo ruke kad šest godina nemam vodu. Posljednje tri godine uzimam vodu od komšije, zamolio sam ga dok se ne snađem. U Vodovodu su mi rekli da nemam posjedovni list, a posjedovni list nema niko u ovom naselju, da li to znači da bi svi trebalo da budemo bez vode – kaže Bajraj.

Bajram dodaje da i njegovi sunarodnici, od kojih su većina raseljena lica, dijele iste nevolje – nijesu u mogućnosti da poštuju preporuke Nacionalnog koordinacionog tijela o održavanju higijene, jer na periferiji glavnog grada, u naselju Vrela Ribnička koje broji na stotine romskih i egipćanskih porodica, i pranje ruku – predstavlja luksuz.

Mještanin Sedat Neziraj kaže da ga nakon svakog radnog dana sačeka suva slavina, te da bi utolio žeđ porodice, ne preostaje mu ništa drugo nego da sa Cijevne doprema vodu za domaćinstvo.

– Obraćao sam se svim institucijama za pomoć i niko me nikad nije pozvao, u Vodovodu su kazali da bi trebalo da imamo posjedovni list, mi to nemamo – kaže Neziraj.

Da se naši sugrađani na periferiji grada nijesu borili samo sa žeđu, potvrđuju i oni koji su u mraku provodili dane samoizolacije. Mještanka naselja Vrela Ribnička Lizabeta Gaši kaže da četiri godine sa porodicom živi u mraku.

– U mraku se ne može ništa, tokom dana i nekako dok ima svjetlosti, uveče za dijete od četiri godine ne vidim ni đe mu je voda ni đe mu je flašica, nemamo struju i živimo baš loše. Najmlađe dijete ima astmu i za njega najviše strahujem – kaže Gaši.

Predsjednik Romskog savjeta Isen Gaši negira navode onih koji tvrde da su bez vode i struje, te dodaje da su u martu, kada se korona virus proširio i na teritoriji Crne Gore, za više desetina kuća, pustili vodu i struju, te da nijedno domaćinstvo u tom nije oskudijevalo.

Slike koje smo mi zatekli na terenu ipak govore drugačije.

Nakon što je u zgradama kampa na Vrelima Ribničkim zabilježen slučaj zaraze, nadležni su čitav kompleks stavili u karantin gotovo mjesec. Tako je i humanitarna pomoć u vidu hrane, ljekova i higijenskih sredstava bila skoncentrisana uglavnom tamo, dok je na stotine porodica u kućama oko kampa, kako tvrde naši sagovornici, bilo desetkovano virusom gladi.

– U kampu na Koniku su dijelili pomoć, a ovamo kod nas ništa, tek kada se malo poboljšalo stanje sa virusom, dijelili su kod nas. Ali ti paketi mojoj porodici nijesu bili dovoljni, nas je devetoro, za nas je to premalo, često smo znali da legnemo i gladni – kaže Lizabeta Gaši.

Portparolka Crvenog krsta Crne Gore Milica Kovačević kazala nam je da ukoliko je porodica socijalno ugrožena i ukoliko ima velike potrebe, sigurno će imati utisak da humanitarni paket nije dovoljan.

– Ono što jeste činjenica jeste da humanitarni paket ne može da riješi nečiju socijalnu ugroženost, ne može da riješi problem nekoga ko je trajno nezaposlen, nego je on vrsta podrške koja nekom olakšava svakodnevicu u određenom vremenskom periodu – kaže Kovačević.

Iz Crvenog krsta kažu da je tokom epidemije podijeljeno oko 6.000 paketa romskim porodicama širom Crne Gore. Priznaju da su prioritet imali oni koji su se našli u karantinu, ali odbijaju optužbe na račun selektivne podjele.

– Uvijek je kriterijum stepen ugroženosti, nikakav drugi kriterijum ne postoji u Crvenom krstu i mi se time vodimo i u redovnim i u vanrednim okolnostima. Jesmo li uspjeli stoprocentno, vjerovatno da nijesmo, jer je bilo vrlo teško napraviti i detaljnu analizu potreba kad vi nemate mogućnost da uđete u nečiju kuću zbog trenutne situacije i kada ne možete da prođete kroz nečiju dokumentaciju, kad nemate vremena, jer je ljudima hitno potrebna pomoć – dodala je Kovačević.

Predsjednik romskog savjeta Isen Gaši kazao je da u naselju koje većinom naseljavaju Romi, nije falilo hrane tokom dana kada su na snazi bile najrigoroznije mjere Nacionalnog koordinacionog tijela.

– Niko ne može da se žali da nije bilo dosta, bilo je dosta. Mi smo bili kod raseljenih lica, najviše smo prema njima okrenuti bili, ne prema domaćima. Od Glavnog grada dobili smo 650 paketa i odmah smo reagovali i uz pomoć naših volontera tu pomoć podijelili – kaže Gaši.

Nadležni su svakodnevno upozoravali da je kod Roma, zbog gustine naseljenosti i brojnosti kontakata – epidemiološki rizik velik, te ih pozivali da pojačaju ličnu higijenu i ograniče kretanje. No, uz bojazan da će mu uslijed poštovanja apela ,ostani doma, porodica biti gladna, mještanin naselja Vrela Ribnička Besim Hajrizi nije imao drugog izbora, nego da obrok traži van kuće.

– Izdržavali smo se od kontejnera, sakupljali sirovine, pripadnici MUP-a zaustavili su me jedan dan i rekli mi da se vratim kući jer nije bezbjedno da to radim i upozorili me da bih tako mogao zarazu u kuću da unesem – kaže Hajrizi.

Na nedopustivost uskraćene vode i struje tokom epidemije korona virusa, upozorava i predstavnik građanskog pokreta UPRE koji se bavi pravima Roma i Egipćana Elvis Beriša.

– Tokom epidemije problemi ove zajednice su se samo udvostručili, ljudi nisu imali pristup vodi, što i danas možemo potvrditi kod velikog broja porodica. S druge strane, nemaju pristup električnoj mreži, a to odmah rezultira time da oni koji imaju djecu školskog uzrasta, ne mogu da prate nastavu od kuće. Mnogi nijesu ni imali uređaje za praćenje nastave – kaže Beriša.

Vlada je za najugroženije i nezaposlene tokom epidemije korona virusa opredijelila novčanu pomoć, no veliki broj Roma, i pored neuslova u kojima se našao, nije mogao to pravo da iskoristi.

– Postoji veliki broj porodica koje nijesu registrovane u Centru za socijalni rad, a mnogi rade i u sivoj zoni i ne mogu biti korisnici 50 eura koje je Vlada predvidjela za nezaposlena lica – kaže Beriša.

Bez pijaće vode, u idealnim uslovima za širenje zaraze, mještani naselja Vrela Ribnička strahuju da bi se mogli zaraziti virusom korona.

– Plašim se zbog toga, jer ako se vrati opet ovaj virus u naselje i ako nas zatvore, kako ćemo bez vode, jer moram po vodu da idem van naselja – kaže Sedat Neziraj.

U Crnoj Gori je preko šest hiljada Roma i Egipćana, od kojih polovina stanuje u glavnom gradu. U Izvještaju Evropske komisije za prošlu godinu navodi se da su najugroženija zajednica u našoj državi. Ni u vrijeme epidemije, njihov položaj nije izdignut na skali prioriteta nadležnih. Nevolje Roma i Egipćana su se zapravo samo nagomilale na nehumane uslove u kojima inače žive. Da li će Vlada iz ovih propusta izvući lekciju za rješavanje problema koje bi trebalo da bude sprovedeno u skladu sa principima zaštite temeljnih ljudskih prava ili će jedno pravo isključivati drugo, znaćemo već tokom narednih rigoroznih mjera.

Do tada, naši sugrađani na periferiji glavnog grada, kažu da im kao sredstvo zaštite ostaje samo držanje fizičke distance, baš kao što ih društvo drži na onoj socijalnoj. Bez dokumenata, vode, struje, dovoljno hrane i higijenskih sredstava, svakako su, kažu, izolovani od ostatka svijeta.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Podrška EU integraciji u okviru pregovaračkih poglavlja 23 i 24” koji je podržan od Fonda braće Rokfeler. Stavovi izneseni u ovom tekstu ne moraju odražavati mišljenje donatora koji je podržao projekat.

Milica Đokđurić

Foto: RomaNet

Štampano izdanje teksta možete naći u dnevnim novinama DAN ili na njihovom portalu.