Sa završenim fakultetom i nedočekanim radnim mjestom došlo je vrijeme da i ja spakujem kofer.– Pasoš? Tu je.
– Snovi? Tu su.
– Diploma (dunem prašinu sa nje)? Tu je.
Pa da se krene polako…

Čekajući spori brzi voz za Beograd prisjećam se djetinjstva, momenata sa porodicom i prijateljima, prvih dana u školi, učiteljice i prvih slova, kašnjenja, neopravdanih izostanaka, bježanja sa časova, ispita, padanja-polaganja-padanja-polaganja-diplomiranja… I kraj. Zatišje…

Tada sam počela da posmatram život iz drugog ugla. Završeno školovanje, odrasla sam, trebalo bi da sam i nezavisna, da pomažem roditeljima a ne oni meni, da ubiram plodove dugogodišnjeg školovanja, da opravdam kako bi mi ekonomisti rekli oportunitetni trošak, odnosno, sve ono čega sam se odricala da bih postala ovo što sam sad, a to je nažalost tako bezvrijedno u ovoj državi. Pa pomislim, možda bi bilo bolje da sam odmah posle srednje škole otišla negdje vani, možda bih sada imala svoju porodicu, siguran posao i sređen život u nekoj srećnoj zemlji. Bila sam mlada i možda mi tada ne bi bilo tako teško da ostavim iza sebe sve ono što sam godinama gradila.

Sirena voza me trgla i vratila u realnost. Vrijeme je…

Pronađoh kupe broj 15, u njemu je već bilo četvoro ljudi, troje mladih i jedan sredovječan čovjek. Nakon desetak minuta neprijatne tišine, kako to obično biva po vozovima, počeli smo da razmjenjujemo informacije o sebi.

– Ja sam Nemanja, završio sam Poljoprivredni fakultet u Podgorici i čekao pet godina na posao, prešao sam u Beograd i radim u ribarnici. Bolje i to nego ništa, u Nikšiću ga nikad ne bih dočekao.

– I ja mislim da se nikad u Crnoj Gori neću zaposliti, a i ne vraća mi se pravo da vam rečem kad vidim kakvo je stanje, no ću gledati da uzmem srbijansko državljanstvo, nije ni tamo sjajno ali ima mnogo više prilika i mogućnosti za mlade – kaže Nina koja je prešla u Novi Sad prije tri godine da studira.

– E moja đeco, ođe nema ni ljeba ni sreće, bježite pa kud god bolje će vam biti! A kud će Crnogorci nego u Srbiju – kroz smijeh reče Radovan koji putuje da posjeti djecu u Valjevu.

I tako prođe naše putovanje u životnim pričama, granica se pređe, otvoriše se vidici, a za mnom ostade žal za domovinom, i pitanje jesam li mogla bolje i gdje smo pogriješili kao društvo.

Čitajući članak “Iz Crne Gore otišlo 140.000 građana” došla sam do podatka da je broj stanovnika koje je Crna Gora “izgubila” u periodu od 1991. do 2015. duplo veći nego što sada Nikšić ima stanovnika. Ako uporedimo podatke iz popisa stanovništva 1991. i 2011. godine, možemo vidjeti da se iz Crne Gore stalno odlazi, a da to uglavnom rade mladi ljudi. Na popisu iz 1991. godine u starosnim grupama od 10 do 19 i od 20 do 34 godine bilo je 248 hiljada stanovnika, a 20 godina kasnije ta brojka je 218 hiljada.

Push i pull faktori i ko je kriv

Imala sam priliku da na jednom treningu o migracijama u Rumuniji saznam o push i pull faktorima, odnosno, o potiskujućim i privlačnim razlozima za napuštanje jedne i odlazak u drugu državu. Kroz razgovor sa mladima sabrala sam razloge njihovog odlaska, ili želje za odlaskom iz zemlje. To su uglavnom: loše stanje u državi, neuređen sistem, obezvrijeđena diploma, nepotizam, političko zapošljavanje, nedostatak radnih mjesta, autokratija, neravnomjerna regionalna razvijenost unutar zemlje, privatizacija, gašenje preduzeća i tako dalje. To su neki od razloga zbog kojih mladi navode da napuštaju zemlju. Na moje pitanje zašto bi željeli da idu u inostranstvo najfrekventniji odgovor je bio „zbog boljeg životnog standarda i prilika za mlade“.

Ko je kriv što odlazimo? Država ili mi?

I jedni i drugi. Ako nam država ne da priliku, zašto se ne bunimo? Zašto ne učestvujemo u donošenju odluka? To je naše pravo! Ako ne dignemo glas niko neće čuti naše potrebe. Ko ćuti njemu je dobro, postali smo marginalizovana grupa i sami smo krivi zbog toga. No, odavno se naš glas ne čuje, neki odlaze, neki ostaju i zadovoljavaju se sitnicama. Možda je kukavički što bježim, ali život ne čeka da dođe bolje sjutra. Kukavički prema društvu i budućim generacijama kojima ostavljamo u nasljedstvo sve ono što nismo umjeli da mijenjamo. A država… ona je davno postala besmisao.

Aleksandra Gvozdenović

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zastupljeni u medijima“, koje medijske organizacije – 35mm i SAFRA (Radio KRŠ), sprovode u Crnoj Gori sa ciljem poboljšanja vidljivosti marginalizovanih grupa. Projekat je finansiran od ambasade Australije u Beogradu. Za sadržaj teksta isključivo je odgovoran autor i on ni na koji način ne odražava stavove donatora i organizacija koje sprovode projekat.

Tekst je objavljen u dnevnom listu Sloboda 03. jula 2018.