Pažljivo smo izabrali mjesto gdje ćemo razgovarati o njihovim životima i periodima tranzicije. Zbog lošeg iskustva koje su imali nerado govore o prilagođavanju pola kroz koje prolaze. Pavle i Petar nisu dio medicinske i druge statistike, već osobe koje su zbog rodnog nesklada morale da podnesu breme koje društvo stavlja svima onima koji su različiti i drugačiji.

Najbolji drugovi različito vide F64 i život sa šifrom za transseksualnost. Pavle je od ranog djetinjstva sebe smatrao muškarcem i tako se i ponašao. Prilagođavanje pola je došlo kao logičan izbor u životu koji je već živio.

„Sve je do stava. Ja sam znao oduvijek da sam dječak i tražio sam od svih u okruženju da mi se tako i obraćaju. Kada bi neko želio da me povrijedi obraćao mi se kao djevojčici ali ja na to nisam obraćao pažnju. Od kada znam za sebe sam muškarac. Živio sam život kao muškarac i prije tranzicije. Za sebe nikada ne kažem da sam trans muškarac“ – izričit je Pavle.

Jedan je od prvih pacijenata koji se odlučio da gornju operaciju tj. rekonstrukciju dojki izvrši u Crnoj Gori. Kaže da je zahvalan doktoru koji je shvatio njegovu životnu situaciju i pomogao mu da se što prije vrati svakodnevnom životu. Od onih koji su mu pomogli u procesu tranzicije izdvaja i Jelenu Čolaković i Anu Dedivanović iz NVO Juventas. Napominje da ne pripada zajednici i da ne žele da ga povezuju sa njom.

„Često sam u gradu čuo priče o meni i mom životu. Ovo je mala sredina i stvari ne ostaju povjerljive a ja ne želim da budem dio statistike. Želim da živim život i moje je pravo da govorim ili ćutim o svojoj prošlosti“ – priča Pavle pomalo ogorčeno.

Zbog iskustva svog prijatelja, sada Petar koji ulazi u tranziciju, ne želi pomoć organizacija koje se bave LGBTIQ+ pravima, već mu je dovoljna podrška nekoliko trans osoba koje ima u svom okruženju. Nada se da će posle prvobitnog šoka i njegova porodica naći razumijevanja da svoj pol prilagodi rodu u kome se osjeća dobro.

„Prvo sam rekao tetki da želim da prilagodim pol. Bila mi je u početku podrška. Kasnije kada sam to saopštio roditeljima doživio sam šok i osjetio da gubim podršku jer je ona sada na njihovoj strani. Čini mi se da je majka najteže primila vijest o mojoj odluci“ – počinje svoju priču Petar.

Dodaje da mu je porodica mnogo bitna i da se nada da će poslije svega ipak biti uz njega. Radi porodičnih odnosa pristao je na ispunjenje želja prije konačne odluke o prilagođavanju pola. Familija mu je najvažnija u životu i ne želi da ulazi u sukobe iako je svjestan da su njihovi zahtjevi nerealni i da neće promijeniti njegovu odluku. Ipak, zbog ljubavi koju osjeća prema svojima pristao je da zajedno sa ocem pođe kod psihijatra, da sačeka sa hormonskom terapijom i operativnim zahvatima, te posjeti i razgovara sa osobom za koju njegovi tvrde da se kaje zbog prilagođavanja pola.

„Zajedno smo otišli kod psihijatrice koju su preporučili prijatelji mojih roditelja. Kada je saopštila da je rodna disforija u pitanju, otac je počeo da plače. Objasnila mu je da ne treba da plače nego da bude uz mene, dozvoli mi i pomogne da budem srećan. Čini mi se da je razgovor zaista uticao na njega i da je omekšao. S druge strane majka je sve izričitija u stavu da treba da se liječim“ – objašnjava Petar porodičnu situaciju od kada se autovao kao trans muškarac.

Svakodnevno prolazi kroz emotivnu buru s obzirom da njegovi roditelji ne mogu da se pomire sa činjenicom da on želi da prilagodi svoj pol. I dalje ga oslovljavaju ženskim imenom i obraćaju mu se u ženskom rodu iako on sam koristi muški rod. Najteže mu padaju majčine suze ali istrajan je u svojoj odluci.

„Naveče se majka uvuče u moju sobu i dok misli da spavam poljubi me u glavu. Osjetim njene suze na licu. Žao mi je što prolazi kroz sve ovo i zbog toga pristajem na njihove zahtjeve. Nadam se da će vidjeti koliko i ja patim zbog njihovog nerazumijevanja i da će na kraju prihvatiti. Ne želim ni da pomislim da živim odvojen od svoje porodice ali ni kao žena“ – nastavlja razgovor.

Njegov prijatelj Pavle nije imao podršku porodice te je morao snagu da nađe u sebi ali i prijateljima kojima je bio okružen. Zato je sada veliki oslonac Petru. Zajedno prave planove za budućnost i tranziciju koja predstoji Petru.

Prisjećajući se perioda tranzicije Pavle kroz šalu kaže da mu je najlakše bilo nabaviti pristanak i mišljenje staratelja o postojanju rodne disforije jer se „oduvijek ponašao kao muškarac“. Ipak, nije sve išlo bez problema. Transfobiju, to jeste predrasude i diskriminaciju prema onima koji prekoračuju ili narušavaju rodne uloge, osjetio je u životu više puta. Često je bio prinuđen da radi na crno. Morao je da bira slabije plaćene poslove i zaposlenje bez osiguranja zbog lošeg iskustva koje je svaki put doživljavao kada je morao da priloži identifikaciju u kojoj je još uvijek stajalo žensko ime i rod.

„Kada bi mi tražili radnu knjižicu odugovlačio bih i nalazio razne izgovore. Mijenjao sam poslove jer nisam želio da proživljavam iznova neprijatne situacije. Neki poslodavci su iskorišćavali moju poziciju pa se dešavalo da ne budem isplaćen“ – objašnjava Pavle nedaće sa kojima se suočavao.

Nikada nije, kako kaže, dozvoljavao na sebe i rijetko je bio ugrožen zbog toga što je muškarac sa ličnom kartom žene. Međutim, našao se u bio u situaciji zbog koje je podnio prijavu policiji.

„Grupa momaka u dijelu grada u kome sam radio je saznala da sam se rodio kao djevojčica. Jednu veče su me sačekali nakon posla i dobacivali mi i vrijeđali me. Željeli su da znaju šta sam. Otišao sam u policiju i prijavio ih“ – sjeća se nerado incidenta.

Kao i mnogi i on je prijavu kasnije povukao. Kaže da je dugo razmišljao i odlučio da zaboravi na taj događaj i tu grupu momaka. Izabrao je da ne produbljuje sukob već da nastavi sa svojim životom. Ali dodaje da je to njegov životni stav i da je naučio da se nosi sa problemima na svoj način.

Ono što mu i dalje teško pada jeste hormonska terapija koju će morati da prima do kraja života. Jedna od nuspojava uzimanja testosterona jeste agresivnost. Tada kaže ne prepoznaje samog sebe i najviše mu prija da se skloni od drugih. Naučio je da se nosi s tim i upozori osobe oko sebe na svoje ponašanje i zamoli ih da mu daju prostora i vremena. Na uklanjanje jajnika i ostale hirurške intervencije još uvijek nije spreman jer razmišlja o budućnosti i riziku od gubitka koštane mase.

Petru tek predstoji tranzicija. Prisjeća se odrastanja i otkrivanja seksualnog i rodnog identiteta. Naviru mu sjećanja i reakcije poroedice na njegov odabir garderobe, stila oblačenja, frizure, simpatija…

„Odlučio sam da dugu kosu otkinem i ošišam se na kratko. I tada je majka doživjela šok. U jednom periodu su rekli da im ne smeta ako sam lezbejka. Ali ja nikada sebe nisam vidio kao lezbejku. Nikada nisam mogao za sebe da kažem da sam to. Ja sam muškarac i želim da izlazim sa ženama“ – nastavlja priču Petar dok ga njegova djevojka grli.

Kažu da kriju da su u vezi s obzirom da njegovi smatraju da je ona takođe „kriva“ za njegovu odluku i želju da prilagodi pol. Dodaje da je svjestan da i njoj predstoji razgovor sa roditeljima da je u vezi sa trans muškarcem. Kažu da su srećni što imaju razumijevanja jedno za drugo kada je njihova okolina nespremna da ih razumije.

„Radim zajedno sa ocem. Uvijek kada je on tu njegove kolege govore kako sam dobar čovjek i kako može biti ponosan na mene. Ali on to ne čuje. Njega interesuje šta će drugi reći kada prilagodim pol“ – završava Petar priču.

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Dio teksta je objavljen u dnevnim novinama DAN i online izdanju.